Efekt staklenika: Izračunavanje gasova i zašto je to važno

Preuzeto i prevedeno sa: www.iso.org

ISO vijest na engleskom jeziku možete pročitati ovdje

Za ugljenik se vežu kontradiktorna osjećanja. Da li je koristan ili štetan? S jedne strane, atom ugljenika je osnova za život na Zemlji, a s druge ostaje činjenica da su emisije ugljenika povezane s klimatskim promjenama. Ugljendioksid je najčešći gas s efektom staklenika (GHG) koji zadržava toplotu u atmosferi. Ovaj fenomen se naziva i efekt staklenika. Njime se naša planeta zagrijava i omogućava nam da dostignemo temperature koje doprinose održavanju života na Zemlji. Bez njega bi naša planeta više ličila na Mars: hladno i nenaseljivo mjesto.

Delikatna ravnoteža na kojoj počiva život na Zemlji zavisi od složenog skupa faktora. Od vulkanskih erupcija i šumskih požara do krčenja šuma i fosilnih goriva, na ciklus ugljenika utiču priroda i ljudske aktivnosti. Na primjer, masovno sagorijevanje fosilnih goriva radi vještačke proizvodnje energije povećava efekt staklenika povezan s ugljendioksidom. To dovodi do porasta temperatura koje mijenjaju klimatski sistem planete i izazivaju katastrofalne klimatske promjene.

U nastavku ćemo se fokusirati na definiciju efekta staklenika, njegove uzroke i kako možemo ublažiti njegov uticaj na klimu.

Sadržaj

·         Šta je efekt staklenika?

·         Kako funkcioniše efekt staklenika?

·         Šta su staklenički gasovi?

·         Zašto se automobil zagrijava na suncu?

·         Šta podrazumijevamo pod nekontrolisanim efektom staklenika?

·         Rješenja zasnovana na standardima

·         Efekt staklenika: izbjegavanje haosa

Šta je efekt staklenika?

Sunce emituje energiju, čiji dio apsorbuje Zemlja, a ostatak se oslobađa u svemir. Međutim, staklenički gasovi prisutni u Zemljinoj atmosferi zadržavaju dio reflektovane energije, sprečavajući je da u potpunosti pobjegne u svemir i na taj način doprinosi zagrijavanju naše planete. Ovaj prirodni proces zagrijavanja se može posmatrati na Zemlji, kao i na drugim planetama u Sunčevom sistemu. Ovo je pojednostavljena definicija efekta staklenika. Hajde da detaljnije pogledamo šta uzrokuje efekt staklenika.

Kako funkcioniše efekt staklenika?

Efekt staklenika izazivaju određeni gasovi koji se nazivaju staklenički gasovi. Molekuli stakleničkih gasova apsorbuju i ponovo emituju toplotno zračenje, baš kao što zvučna viljuška za podešavanje apsorbuje i ponovo emituje zvučne valove podešene na njenu frekvenciju. Molekuli stakleničkih gasova oslobađaju dio ovog toplotnog zračenja nazad na Zemljinu površinu i tako doprinose akumulaciji toplote. Pojednostavljeni dijagram efekta staklenika olakšava razumijevanje efekta staklenika i djelovanja stakleničkih gasova na Zemljinu atmosferu.

Šta su staklenički gasovi?

Staklenički gasovi su, u velikoj mjeri, prirodni fenomen; oni zadržavaju toplotu od sunčevog zračenja koja se reflektuje od Zemljine površine. Više od deset hiljada godina, dok je čovječanstvo postepeno prelazilo sa života lovaca-sakupljača ka civilizacijama zasnovanim na poljoprivredi i urbanizaciji, koncentracija stakleničkih gasova u atmosferi ostala je relativno stabilna, održavajući temperaturu Zemljine površine toplom.

Dakle, koji gasovi doprinose efektu staklenika? Iako dolaze u mnogim oblicima, evo glavnih primjera stakleničkih gasova: 

·         Ugljendioksid (CO2): Predstavljajući skoro 80% globalnih emisija koje se mogu pripisati ljudskoj aktivnosti, ugljendioksid može ostati u atmosferi veoma dugo. Neki od CO2 se brzo apsorbuju, dok će drugi ostati u atmosferi nekoliko hiljada godina.

·         Metan (CH4): Metan ostaje u atmosferi oko 12 godina, kraće od CO2, ali je njegov efekat zagrijavanja mnogo snažniji.

·         Azot oksid (N2O): Azot oksid je moćan gas s efektom staklenika. Njegov potencijal globalnog zagrijavanja je oko 270 puta veći od ugljendioksida tokom perioda od jednog vijeka, a životni vijek u atmosferi mu je više od sto godina.

·         Fluorisani gasovi: Emitovani tokom raznih industrijskih i proizvodnih procesa, fluorisani gasovi se proizvode ljudskom aktivnošću. Postoje četiri glavne kategorije ovih gasova: hidrofluorougljenici (HFC), perfluorougljenici (PFC), sumpor heksafluorid (SF6) i azot trifluorid (NF3).

·         Vodena para (H2O): Ovo je daleko najrasprostranjeniji staklenički gas. Vodena para se razlikuje od drugih stakleničkih gasova u činjenici da varijacije u njenim atmosferskim koncentracijama nisu direktno povezane s ljudskim aktivnostima, već prije sa zagrijavanjem koje je rezultat drugih stakleničkih gasova koje emitujemo.

Povećanjem koncentracije stakleničkih gasova u atmosferi, pojačavamo prirodni efekt staklenika na Zemlji i pojačavamo globalno zagrijavanje i klimatske promjene.

Zašto se automobil zagrijava na suncu?

Evo dva primjera za razumijevanje efekta staklenika: efekt sunca na automobil i efekt sunca na staklenik. Vidljivo zračenje prolazi kroz staklo i zagrijava predmete unutra. Ovi objekti apsorbuju svjetlost, a zatim emituju infracrveno zračenje oslobađajući energiju u zrak. Valna dužina ovog infracrvenog zračenja, koja se osjeća kao toplota, preduga je da bi ponovo prošla kroz staklo te ostaje zarobljena u putničkom prostoru automobila ili u stakleniku. Ovaj fenomen objašnjava zašto se automobil zagrijava kada je izložen suncu.

Stoga se postavlja pitanje: da li je efekt staklenika koristan za ljudska bića? Staklenici pružaju pogodan prostor za uzgoj biljaka jer omogućavaju prolaz vidljivog zračenja uz zadržavanje preostale toplote. Međutim, višak toplote zarobljen na ovaj način može biti opasan, a najvažniji primjer su globalne klimatske promjene.

Šta podrazumijevamo pod nekontrolisanim efektom staklenika?

Naša sestrinska planeta Venera, Zemljin najbliži susjed, može da nas nauči mnogo o klimatskim promjenama. Temperatura površine Venere trenutno je 450 °C (prema naučnicima NASA-e, takve temperature su dovoljno visoke da olovo postane tečno), a u njenoj atmosferi ima 96% ugljendioksida, što ovu planetu čini pravim paklom. Ali nije uvijek bilo ovako. Nije isključeno da je Venera nekada imala klimu sličnu onoj na Zemlji.

Šta se desilo na Veneri? Prije nekoliko milijardi godina, efekt staklenika izazvao je isparavanje svih površinskih voda, koje su se zatim polako širile u svemir. Ovaj fenomen se dešava kada planeta apsorbuje više energije od sunca nego što može da se vrati u svemir.

Može li se ovaj scenario dogoditi na Zemlji? Prema nekim naučnicima, čak i ako bismo spalili sve resurse fosilnih goriva na planeti, ovaj scenario ne bi nužno doveo do klimatske katastrofe. Proučavanje uzroka evolucije klime na Veneri ka ovako drugačijoj situaciji u pogledu nastanjivosti nesumnjivo će nam omogućiti da naučimo vrijedne lekcije o klimatskim promjenama i tako izbjegnemo tačku bez povratka.

Konkretno, „prijelomne tačke” u pogledu klimatskih promjena mogu se uporediti s klackalicom. Baš kao što mala težina može da prevrne klackalicu i spriječi je da se vrati u prvobitni položaj, ove prekretne tačke predstavljaju kritične nivoe u klimatskom sistemu gdje male promjene mogu dovesti do značajnih, često nepovratnih promjena u vremenskim prilikama. Kada se dostignu ove tačke, one mogu dovesti do lančane reakcije, što rezultira povećanom emisijom u atmosferu. Ovo je posebno slučaj kod odmrzavanja permafrosta, koji oslobađa metan, ili šumskih požara koji povećavaju koncentraciju ugljendioksida.

Rješenja zasnovana na standardima

Da bi se izbjegle nepredvidive i nekontrolisane klimatske promjene, čovječanstvo mora djelovati brzo i na koordiniran način kako bi primijenilo globalne strategije za smanjenje emisije ugljenika, očuvanje biodiverziteta i prelazak na održiv način života na globalnom nivou. Da bismo djelovali na pronicljiv i informisan način, neophodno je pažljivo pratiti evoluciju Zemljine temperature i emisije stakleničkih gasova.

Na sreću, vlade i organizacije su sada u mogućnosti da podrže svoje obaveze prema neto nultim emisijama tako što će preduzeti kredibilne akcije zasnovane na ISO standardima. Na primjer, ISO 14064 je međunarodni standard za kvantifikaciju i verifikaciju emisija stakleničkih gasova. On pruža okvir za organizacije da kvantifikuju i izvještavaju o svojim emisijama, kao i da verifikuju smanjenje i uklanjanje stakleničkih gasova. Ovaj višedjelni standard je suštinsko sredstvo koje osigurava transparentnost i dosljednost u globalnim naporima u borbi protiv klimatskih promjena.

ISO 14064-1[1], Staklenički gasovi – Dio 1: Kvantifikacija i izvještavanje o emisijama i uklanjanju stakleničkih gasova

ISO 14067[2], Staklenički gasovi – Ugljenični otisak proizvoda

ISO 14068-1, Upravljanje klimatskim promjenama – Dio 1: Neutralnost ugljenika

Efekt staklenika: izbjegavanje haosa

Danas su koncentracije stakleničkih gasova izazvane ljudskom aktivnošću u atmosferi veće nego ikad i naša planeta se stoga zagrijava. Međutim, dobra vijest je da možemo obuzdati emisije stakleničkih gasova, pod uslovom da preispitamo svoje energetske sisteme, svoje navike i stil života.

Ako želimo ublažiti efekte klimatskih promjena, neophodno je da razumijemo efekt staklenika i ulogu različitih gasova. Pridržavajući se međunarodnih standarda za kvantifikaciju i izvještavanje o našim emisijama, osiguravamo da naši napori budu što efikasniji i koordiniraniji. Imajmo na umu da emisije stakleničkih gasova nastale tokom prošlog vijeka i dalje doprinose klimatskim promjenama koje trenutno vidimo i da će emisije koje ispuštam



[1] Institut za standardizaciju BiH je objavio standard BAS EN ISO 14064-1:2019, Staklenički gasovi - Dio 1: Specifikacija sa smjernicama za kvantifikaciju i izvještavanje o emisijama i uklanjanju stakleničkih gasova na nivou organizacije.

[2] Institut za standardizaciju BiH je objavio standard BAS EN ISO 14067:2019, Staklenički gasovi - Ugljenični otisak proizvoda - Zahtjevi i smjernice za kvantifikaciju.